Nesloga - najstarija bolest u Hrvata

Jedan od najvećih problema malih naroda upravo je činjenica da su mali.Osjetljivi su na sve utjecaje sa strane.Predmet su stalnih teritorijalnih aspiracija jačih susjeda.A ako su,kao Hrvatski narod,još i nesložni,na pomolu je katastrofa.To se i dogodilo.U srednjem vijeku, kada su se narodi homogenizirali i kad su se stvarale nacionalne države, Hrvatski narod, sa obje strane Save,je išao u drugom smjeru.Sitnim interesima i borbama za vlast razbijali su sve pokušaje da se stvori jedna zaokružena cjelina,jedna respektabilna država.Tu razjedinjenost su znalački iskoristili Ugari,a nešto kasnije i Turci.

Jačanje Ugara

Nakon smrti Emanuela Komnena, bizantskog cara, kormilo zapadne Crkve preuzima najmoćniji papa srednjeg vijeka, Inocent III. Osim vjerskog poglavara, on je bio i najvažnija politička figura u tadašnjoj Europi. Također je gušio i raznorazne “heretičke“ pokrete kojih je na prostorima srednjovjekovne Bosne bilo dosta.
Slabljenjem moći Bizanta papa Inocent III. je proširio utjecaj zapadne Crkve prema istoku. Pokušao je i ujediniti istočnu i zapadnu Crkvu.
Širenje utjecaja zapadne Crkve imalo je velike posljedice na Posavinu kao i Bosnu u cjelini.

Tadašnja uprava zapadne Crkve na čelu sa papom Inocentom uspostavila je sa Ugarskom tijesnu suradnju. Ugarska je bila najmoćnija zemlja u regiji, a istodobno, za razliku od rascjepkanih Hrvata, jedinstvena i homogena.
Rimskom papi je Ugarska bila važna zbog križarskih pohoda, koji su bili pod papinskom odgovornosti i utjecajem. Ugarska je pružala potrebnu logistiku križarima.
To blisko povezivanje sa Ugarskom imalo je za Posavinu, uglavnom, negativne posljedice.

Svako osvajanje ili pohodi na Bosnu od strane Ugara bilo je blagoslovljeno od pape. Bile su to nagrade za „konstruktivnu“ ulogu u križarskim pohodima, a najčešće su imala predznak „pohod protiv nevjernika“.

Jačanju utjecaja Ugara na ovim prostorima išli su u prilog i slijedeći događaji:
U travnju 1204 g. Križari su osvojili Carigrad i osnovali „Latinsko Carstvo“.
Tim osvajanjem je utjecaj Bizanta na ovim krajevima prestao. Slomom Bizantske prevlasti stvara se prostor za nove podjele karata. U tom previranju je postojala šansa da se i Hrvatski Narod ujedini i stvori respektabilnu zajednicu, ali, nažalost, nije se pojavila osoba koja bi to uspjela. Bilo je nekih pokušaja. Neki drugi su uspjeli u tome. Naprimjer Bugarska i Srbija. 

Za Srbiju ali i za njene istočne susjede je važna 1219. g. kada dolazi do osamostaljenja srpske pravoslavne crkve, a time se pojavljuje realna opasnost od širenja pravoslavlja dalje na istok, ali isto tako otvorila se mogućnost da se u Bosni organizira samostalna Bosanska Crkva. To se nije svidjelo Rimskoj Crkvi pa su sve poduzeli da se to ne dogodi.

Latinizacija Bosne

Početkom trinaestog stoljeća u Bosni su djelovali biskupi ćirilometodskog naslijeđa. Bili su samo labavo vezani sa Rimom. 

U strahu od osamostaljenja Bosanske Crkve, savez Rima i Ugarske, razradio je plan za rješavanje „pitanja Bosanske biskupije“ i vraćanje iste pod stroge propise Rimske kurije.

Papa Grgur IX je poslao izaslanika Jakova de Pecararija da provede plan u djelo. On je u Bosni proveo istragu, razgovarao je sa lokalnim biskupom, koji mu je rekao da je griješio (neki postupci nisu bili u skladu sa strogim propisima Rimokatoličke crkve), ali ne iz namjere, nego iz neznanja i nedovoljne komunikacije s Rimom. Biskup je također bio spreman suočiti se sa sudom Rimske kurije. Papa je proučio rezultate istrage i 30.05.1233g., ipak smijenio Bosanskog biskupa, naredio preustroj biskupije, dotadašnju jedinstvenu biskupiju podijelio na više biskupija i postavljao na čelo tih biskupija Latinske biskupe.

Papa je time želio iskorijeniti sve češće glasine o širenju krivovjerje u Bosni. Dobar dio tih glasina širili su i preuveličavali Ugari, jer im je za cilj bilo slabljenje i Bosanskog bana i biskupa, radi lakšeg osvajanja teritorija. 

Ali Jakov de Pecararia nije proveo u djelo papine naloge. Umjesto Latinskih biskupa na čelo Bosanske Biskupije postavio je provincijala Ugarsko-Hrvatskih Dominikanaca Ivana Nijemca. Taj postupak je izazvao nezadovoljstvo u Bosni, pa su do Rima, a u režiji Ugara, i dalje stizale vijesti o krivovjerju, što je bio izgovor Ugarskom Hercegu Kolomanu da sa vojskom upadne u Bosnu. Bio je to početak Ugarskih posezanja za teritorijem Bosne.

Sve učestali pohodi Ugara

Velike podjele i negodovanje Bosanskog plemstva izazvala je darovnica cijele Bosne koju je papa Grgur IX dao Kolomanovom sinu Andriji II. Najveće negodovanje dolazilo je od plemića okupljenih oko kneza Ninoslava, zbog čega ga je biskup Ponsa optužio za herezu.Na drugoj strani je bilo plemstvo okupljeno oko kneza Sibislava. Optužba za herezu je bila poziv Ugarima za novi vojni pohod na Bosnu, što je ubrzo i uslijedilo. Tijekom 1238g. Koloman javlja papi da je «do kraja uništio ostatke krivovjerja u Bosni».Pošto Bosanska Biskupija nije imala nikakve prihode, po uzoru na Ugarsku, uvodi se obaveza plaćanja desetine biskupiji. 

Poveljom Ugarskog kralja Bele IV (20.07.1244g.) biskupu Ponsi nastavlja  se još izrazitiji ulazak Ugarske u političke prilike u Bosni. To se nastavlja odlukom pape Inocenta IV. 26.08.1247g. da Bosansku biskupiju stavi pod nadležnost Kaločke metropolije (vidi kartu). Kulminacija tih poteza je prelazak biskupa Ponse iz Bosne u Đakovo, čime Posavina prelazi u Đakovačku biskupiju. Datum nije poznat ali se 08.05.1252g. spominje «kuća u kojoj stanuje biskup» a 1255g. i katedrala sv Petra.Time je okončan vojnodiplomatski pritisak Rimske Kurije i Ugarske te je Posavina potpala pod direktni utjecaj Ugarske.To razdoblje od sedamdesetak godina je kao jedan vakum u povijesti i Bosne i Posavine.

Jačanje Bosanskog kraljevstva

Tek s pojavom Stjepana II. Kotromanića Bosna sa Posavinom u njoj, ponovno dobiva obilježja države.Poslije smrti Stjepana II. Kotromanića, 1253 g. na vlast dolazi Tvrtko I. Iako je Tvrtko I imao samo 15 godina, uspio je očuvati moć tadašnje Bosne. Zbog njegovog neiskustva Ugarski kralj Ludovik I pokušavao je ugroziti Bosanski teritorij, ali mu to nije pošlo za rukom. U bitci iz 1363g. Tvrtko I uspijeva pobijediti vojsku Ludovika I i odgoditi prijetnju Ugara.Između 1366. i 1373g. Tvrtko I zauzima Podrinje, čime je zaustavljen pokušaj prodora pravoslavlja zapadno od Drine. U sklopu tih uspjeha, Tvrtko se, 1377g. u mjestu Mile, kod Visokog, kruniše za kralja Bosne. U zadnjem desetljeću Tvrtkove vladavine nad Bosnu se nadvija velika prijetnja - Osmanlije.

Previranja poslije smrti Tvrtka l

Poslije smrti Tvrtka I 1391g. novi Bosanski kralj postaje Stjepan Dabiša. On u porazu Bosanske vojske kod Odbora od Ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog gubi Posavinu. 

Poslije Dabišine smrti na čelo Bosanske države dolazi njegova udovica Jelena. Ali Bosansko plemstvo nju zbacuje s vlasti i na mjesto nje za novog kralja postavlja Stjepana Ostoju. Ostoja je bio prougarski orijentiran. Veći dio plemstva je protiv toga, te i njega zbacuju s vlasti i na njegovo mjesto 1404g. postavljaju Tvrtka II. Ovo izaziva bijes kod Ugarskog kralja Sigismunda, te on na Bosnu ponovno šalje vojsku. U Bosni ima i saveznike, plemiće okupljene oko svrgnutog Ostoje koji, poslije pobjede Ugara ponovno, 1409g. dolazi na vlast. 
Ova trajna nesloga i razjedinjenost dovodi Bosnu do nove katastrofe.
Dok su se drugi narodi organizirali u odbrani od nadolazećih Osmanlija, dio razjedinjenog plemstva u Bosni, samo da bi se dokopali vlasti, priklanja se Osmanlijama.
Naime, svrgnuti Bosanski kralj Tvrtko II se udružuje sa Turcima i uz njihovu pomoć, 1415g. odnosi pobjedu nad udruženim snagama Ostoje i Ugarskog kralja Sigismunda. Uz pomoć Turaka, 1420g. Tvrtko II ponovno preuzima prijestolje. To se ponovno ne sviđa dijelu Bosanskog plemstva, te ga pokušavaju ponovno svrgnuti s vlasti.
Ovaj put im to ne polazi za rukom jer Tvrtko II mijenja saveznike. Ovaj put za saveznike uzima Ugare tako da je pokušaj svrgavanja propao.
Naredne godine karakteriziraju stalni upadi Osmanlija na teritorij Bosne. Malo pomalo teritorij Bosne biva sve manji, Osmanlije otkidaju komadić po komadić Bosne.
Tvrtko umire 1443g. a na njegovo mjesto Bosansko plemstvo bira Stjepana Tomaša. To se, kao i uvijek do tada, ne sviđa svima. Najveći protivnik tome izboru bio je, u to vrijeme, najmoćniji Bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača.
Dolazi do sukoba koji okončava 1446g. učvršćivanjem vlasti Stjepana Tomaša, ali uz novu podjelu. Naime S. V. Kosača odlazi na jug, proglašava se Hercegom i de facto kontrolira južne i jugozapadne dijelove Bosne (koji će kasnije biti poznati po imenu Hercegovina).

Okupacija od strane Osmanlija

Sin Stjepana Tomaša Stjepan Tomašević, biva 1461g. postavljen za novog kralja Bosne. On se pokušava oduprijeti sve nasrtljivijim Osmanlijama, te upućuje pozive za pomoć i Ugarima i papi. Ugarski kralj obećava pomoć ali je ne pruža.

Jedini pokušaj pomoći bio je osobni pokušaj Pape Pia II da organizira i u pomoć dovede“križarsku vojnu” ali je pokušaj završio smrću samog Pape u Anconi 19.06.1464g. Posavina je, kao uostalom i cijela Bosna, bila prepuštena na milost i nemilos Osmanlijama.                                                                                                     

Turci kreću u osvajanje Bosne

Promjena etničke strukture Posavine

Nakon ubojstava i protjerivanja katoličkog stanovništva na red dolazi prisilna islamizacija. Na silu su odvođena katolička djeca i preodgajana u islamskom duhu. Preostalo katoličko stanovništvo je bilo pod neprestanim pritiskom da prihvati islam. Bili su konstantno izloženi vjerskom nasilju kao i raznim nametima koje mnogi nisu mogli podmiriti. Ali je finalizacija islamizacije najčešće provođena i dovršena nedostatkom svećenika koji bi oko sebe okupljali narod.A nije ih bilo jer su pobijeni ili protjerani.

Etnička slika se na sve načine i dalje, planski, mijenjala na štetu Hrvata.Naime, Turci su bili u konstantom ratnom stanju sa državama koje su bile bliske Katoličkoj crkvi (Habsburško carstvo, Venecija, Španjolska…) a, istovremeno im nije prijetila nikakva veća opasnost od Pravoslavne vojne sile. Stoga su u dijelove Posavine naseljavali Pravoslavce (Vlasi) iz današnje Srbije.

Tim smišljenim akcijama se monolitna Hrvatska etnička zajednica Posavine zauvijek promijenila. Uz, da tada, samo jednu naciju na ovim krajevima po prvi puta pojavljuju se još dvije. Uz smišljene akcije promjene etničke slike Posavine još strašniji su bili egzodusi.

Egzodus

Prvi se dogodio 1580g. kada su Turci zapalili  samostan svetog Ilije u Modriči, i pritom ubili vikara. Mnogi katolici su tada iz straha za goli život prebjegli preko Save. Za par godina situacija se malo primirila i ponovno je uspostavljen kakav takav život.Ali nažalost ne zadugo.Hrvati Posavine su na svojim plećima osjetili sve Turske poraze.Drugi egzodus se dogodio poslije poraza Turaka u Bečkom ratu (1683-1699g.). Tom prilikom su Turci izgubili sve Prekosavske krajeve.  1679g. bijesni zbog poraza, Turci do temelja ruše samostan u Modriči . Predvođeni fratrima, veći dio katoličkog pučanstva bježi ponovno preko Save.

U Velikoj Kopanici fratri ponovno uspostavljaju duhovni život za izbjeglo stanovništvo Posavine.Tada dolazi i do velike seobe naroda na ovim područjima.Veći dio  muslimanskog stanovništva iz oslobođene Slavonije prelazi Savu i nastanjuje se u Posavini, a katoličko stanovništvo Posavine većim dijelom odlazi u Slavoniju. Veliki dijelovi Posavine ostali su pusti.Na upražnjene krajeve su se tijekom narednih godina djelomično doselili Vlasi (Pravoslavci iz Srbije) ali i katoličko stanovništvo iz Hercegovine i Dalmacije.Jedini koji su se koliko toliko uspijevali brinuti o preostalom katoličkom pučanstvu  u Posavini bili su franjevci. Bili su organizirani u teritorijalno velikoj ali rijetko naseljenoj župi Podvučjak. Međutim Turci su im na sve načine otežavali rad. Uslijed zabrane bilo kakve izgradnje vjerskih objekata stalno su morali mijenjati mjesta boravka.