Velik broj župljana, prvenstveno očeva i majki koji su ostavili djecu u župi kod djedova i baka, svoj komad kruha našao je u bijelome svijetu, prvenstveno u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji

Gdje je Gornja Dubica? U nju se ne može zalutati, premda ju je teško naći. A kad je nađete uz telefonsku pomoć nekog mještanina, kažete: Što je to bilo jednostavno! Cestovno je dobro povezana sa cijelim svijetom. Do hrvatske autoceste Zagreb-Lipovac stiže se za pola sata, tj. za desetak minuta do graničnog prijelaza Bosanski Šamac i još nekih dvadesetak minuta do ulaska na autocestu u Velikoj Kopanici, ili za desetak minuta do ulaska na autocestu u Babinoj Gredi. Budući da granični prijelaz u Bosanskom Šamcu nije toliko opterećen prometom kao susjedni prijelazi u Orašju i Bosanskom Brodu, ovdje je put za Hrvatsku itekako lagan. Mještani imaju i drugi, alternativni malogranični prijelaz u susjednoj župi Svilaju. To je skelski prijelaz koji je nakon Daytona dugo vremena bio jedina veza odžačke općine i okolnih sela s Hrvatskom i svijetom. U njegovoj je blizini u planu izlazak famoznog Vc koridora iz BiH za Hrvatsku, Mađarsku i dalje u svijet.
Dakle, Dubici se stiže uz rijeke. Koji putuju iz Sarajeva, neka samo prate rijeku Bosnu; a koji putuju iz Zagreba, neka prate rijeku Savu, i doći će u Gornju Dubicu. Tako je župa sv. Josipa sa svojim selima (Gornja i Donja Dubica, Osječak, Vojskova i Zorice) i na Bosni i na Savi. U samom trokutu gdje se ulijeva Bosna u Savu nalazi se župa Prud koju sa zapadne i južne strane grli župa Gornja Dubica. Ovo ravničarsko područje između rijeke Bosne i rijeke Save pod planinom Vučijak nazivalo se u starini Podvučijak. Budući da su ovi krajevi pogodni za život, sigurno je da su ovdje ljudi živjeli od najstarijih vremena.
Župa Dubica nastala je u 18. stoljeću pod imenom Podvučijak i obuhvaćala je današnje župe: Dubica, Potočani, Svilaj, Odžak, Pećnik i Brusnica. Godine 1855. župa je razdijeljena i tom je prilikom iščezlo njezino dotadašnje ime: odijeljeni dio nazvao se župa Potočani, a matični dio župe Dubica. Već 1856. započeta je izgradnja crkve od kamena, koja je kroz sljedećih nekoliko godina dovršena. Fra Juro Vuletić piše: Danas (1932.) dubički župski arhiv ima sve knjige bivše velike župe Podvučijak. Najstarija knjiga jest 'Matica vjenčanih' iz 1786. godine. Prvi svezak Matice krštenih ne nosi nikakav naziv; drugi svezak nosi naziv 'Podvučjak'; treći svezak počinje od 1836. godine, a nosi naziv 'Potočani'. Od 1852. godine sve knjige nose naziv Dubica, te se podvučjačko ime više ne spominje.

Gornja Dubica je službeni naziv ovoga mjesta pored kojega je i Donja Dubica. Teško im je omeđiti granicu. Vjerojatno zato mještani govore samo o „Dubici“, dok se zna da zaseoci Bukovica, Neteka, Bjelobara i Čvorkuša pripadaju Gornjoj Dubici, a zaseoci Velika Papučija i Mala Papučija pripadaju Donjoj Dubici.

Piše:Fra Marko Ešegović

Izvor:Svjetlo riječi

Ime Dubica prvi put se, u pisanom obliku, spominje 1852, u crkvenim knjigama.

Do tada se to područje, koje zemljopisno nije u potpunosti odgovaralo današnjem položaju, zvalo Podvučijak. U to vrijeme su dubičani i doživljavali najteže trenutke u svojoj povijesti. Nakon nekoliko egzodusa uzrokovanih vladavinom i okrutnosću Turaka, tadašnji žitelji su se dosta iselili u Hrvatsku. Mnogi se nisu nikad vratili, tako da su ostala prazna velika područja. Kada se situacija smirila na prazna područja doselili su se drugi ljudi, uglavnom Dalmatinci i Hercegovci, koji su isto tako bili protjerani sa svojih ognjišta.

Ime Dubica potječe od riječi “dub” – panj, od mnogobrojnih panjeva koji su nastali krčenjem zapuštene zemlje.



Najznačajnja stvar u povjesti Dubice dogodila se1856. kada je počela gradnja crkve. Dovršena je 1861. Crkva je značajna zato što je okupljala narod oko sebe, i davala jednu dugotrajniju perspektivu, potvrdu da će se situacija stabilizirati. Tu su crkvu srušili Srbi u zadnjem ratu na ovim prostorima. Poslije rata ponovno je izgrađena nova crkva.



Zadnji rat je bio i zadnji egzodus Dubičana. Svi stanovnici su izbjegli. Najvećim dijelom u Hrvatsku ali i u Njemačku, Švicarsku, Austriju… Veliki dio se nije nikada vratio u Dubicu.



U Gornjoj Dubici danas ima stotinjak kuća u kojima trajno živi samo po jedna osoba, a u preko sto kuća žive po dvije, i to iglavnom starije osobe. Broj takvih kuća se, nažalost, stalno povećava.

Školu u Gornjoj Dubici pohađa samo 34 djece, što je oko četiri puta manje od broje djece kada sam ja, prije 37 godina išao u tu istu školu. Vjerojatno je manje i od broja djece koja su, daleke 1858 pohađala pučku školu koju su, po prvi puta u Dubici, pokrenuli franjevci.

Niti porspektiva ne izgleda sjajno. Nema posla, a niti politička situacija u Bosni i Hercegovini ne nudi obećavajuću blisku budućnost.