Dubica (Gornja i Donja) se nalazi u ravničarskom području Bosanske Posavine, između rijeka Bosne i Save pod planinom Vučijak. U stara vremena to područje nazivalo se Podvučijak. Dubica je udaljena od Odžaka oko 10 km zračnom crtom u smjeru sjeveroistoka.

    Neki povjesničari tvrde da su se na području današnje župe Gornja Dubica nalazili dijelovi starih župa Podvučijak, Radunjevac i Vasiljevo Polje. U izvješću provincijala fra Marijana Pavlovića, tj. bosanskih franjevaca fra Jure iz Neretve i fra Pavla Papića iz 1623. godine, navodi se da župa Radunjevac pripada samostanu Kraljeva Sutjesha (Curia Bani).

    Fra Tomo Ivković, skradinski biskup i administrator Bosne, izvješćuje o krizmanim osobama i vizitiranim mjestima u Bosni i Slavoniji između 1626. i 1630. godine. Između ostalih biskup navodi i mjesto Radunjevac (Raduneuaz) u kojem je u dva navrata krizmao 915 osoba.

    U izvješću Svetoj Stolici o prilikama u Bosni i Slavoniji, biskup fra Jeronim Lučić navodi da je 14. listopada 1637. u župi Radunjevac (Radunovac) i Vasiljevo Polje (Vassilevo poglie) uz sudjelovanje dvanaest fratara krizmao 288 osoba. Biskup navodi da župa nema crkvu, a da je pod upravom samostana Kraljeva Sutjeska.

U izvješću poslanom Svetom zboru za promidžbu vjere u Rim, biskup fra Marijan Maravić navodi da je u župi Vasiljevo Polje 2. svibnja 1648. krizmao 925 vjernika, a u župi Radunjevac 11. svibnja iste godine 994 vjernika. Biskup navodi da obje župe pripadaju samostanu Male braće u Sutjesci.

    U izvješću iz 1675. (o kanonskom pohodu Bosni između 1672. i 1675. godine) dostavljenom Svetoj Stolici u Rim, biskup fra Nikola Olovčić-Ogramić navodi da je župa Radunjevac 4. studenoga 1672. imala 1609 vjernika, a da je on krizmao 863 vjernika i da župa nema crkve. Biskup dalje navodi da je župa Vasiljevo 10. studenoga 1672. imala 930 vjernika, a da je on krizmao 610 vjernika i da župa nema crkvu.

    Godine 1686. ponovno je uslijedio veliki egzodus naroda s područja Podvučijaka: fra Josip Seočanin, župnik iz Majevca, odveo je 1500 duša, a fra Ilija Dubočanin, župnik iz Modriče, preveo je iz Bosne u Hrvatsku 6500 duša. U župi Modriča ostao je samo mali broj kršćana. Fra Dobroslav Božić piše kako je današnji Podvučijak bio puka pustara „četiri sata duga tri široka“.

    U izvješću od 25. studenoga 1762. biskup fra Pavle Dragičević navodi da je župa Podvučijak (Sub-Vučiak) prema vizitaciji od 17. kolovoza 1761. imala 138 katoličkih obitelji i 1270 katolika.

    Apostolski vikar biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu Bosni od 27. svibnja do 9. prosinca 1768. navodi da je u župi Podvučijak (Sub-Vučiak) boravio od 5. do 8. studenoga 1768. i da je župa tada imala 8 naselja, 146 katoličkih kuća i 1135 katolika, a od toga je bilo 739 odraslih osoba i 396 djece. Mjesta naseljena katoličkim pukom u župi Podvučijak bila su: Petgnik, Sarnava, Potocani, Koscovzi, Varbiza, Svilai, Novi Grad, Balegovzi.

    U izvješću biskupa fra Marka Dobretića o drugom pohodu Apostolskom vikarijatu u Bosni, što ga je 12. srpnja 1777. poslao Sv. zboru za raširenje vjere u Rim, navodi se da je od 15. do 17. rujna 1776. pohodio župu Podvučijak (Subvuciak) i da je krizmao 126 vjernika. Župa Podvučijak tada je imala 182 katoličke kuće i 1387 katolika, a od toga je bilo 888 odraslih osoba i 499 djece. U razdoblju od posljednje vizitacije, provedene od 29. listopada 1773. do 17. rujna 1776., u župi Podvučijak kršteno je 186 osoba, vjenčan je 51 par, a umrle su 92 osobe.

    Biskup fra Marko Dobretić u svome izvješću o trećem pohodu Apostolskom vikarijatu u Bosni, što ga je 2. lipnja 1780. poslao Sv. zboru za raširenje vjere u Rim, navodi da je od 18. do 20. rujna 1779. pohodio župu Podvučijak i da je tada krizmao 157 vjernika. Župa Podvučijak tada je imala 186 katoličkih kuća i 1532 katolika, a od toga je bilo 970 odraslih osoba i 562 djece. U razdoblju od posljednje vizitacije, provedene od 17. rujna 1776. do 20. rujna 1779., u župi Podvučijak kršteno je 213 osoba, vjenčana su 53 para, a umrlo je 119 osoba.

U izvješću biskupa fra Grge Ilijića o kanonskom pohodu Bosni tijekom 1797. godine navodi se kako su biskupu 20. rujna 1797., prilikom boravka u župi Velika, Ijudi iz župe Podvučijak javili da su Turci protjerali njihova župnika. Za župu Podvučijak navodi se sljedeće:

Dana 23. rujna 1797. već se narod slijevao prema župnoj kući. Svećenici su ih čekali - biskup ih je oslobodio od molitve jutarnje - sjeli su i ispovijedali kao prije. Posljednju misu slavio je biskup na oltaru podignutom na otvorenom pod orahom u blizini župne kuće. U propovijedi govorio je o plodovima vizitacije i o sakramentu svete krizme. Krizmao je 240 osoba. Blagoslovio je na koncu mise i otpustio narod. Tu je prenoćio.

24. rujna 1797. na šesnaestu nedjelju po Duhovima, pristizalo je veliko mnoštvo naroda. Svećenici su sve činili kao i jučer. Biskup je u propovijedi govorio o Deset Božjih zapovijedi, posebno o prve tri zapovijedi - odnos prema Bogu. Zatim je govorio o crkvenim propisima i sakramentu svete krizme. Ovdje je krizmao 246 osoba. Nakon blagoslova i otpusta vjernika biskup se do mraka zadržao rješavajući pojedinačne slučajeve.

    U izvješću biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. god. župa Podvučijak je imala 2645 katolika koji su bili nastanjeni u ovim mjestima: Potočani, Kacojević, Duge Njive, Vrbovac, Novi Grad, Brusnica, Svilaj (obadva), Dubica, Balegovac, Mrka Ada, Pečnik i Srnava.

    Župa Gornja Dubica nastala je u 18. st. pod imenom Podvučijak i obuhvaćala je današnje župe Dubicu, Potočane. Svilaj, Odžak, Pećnik i Brusnicu. U 17. st. spominju se župe Radunjevac i Vasiljevo Polje, koje su iščezle za Bečkoga rata. U prvoj polovini 18. st. ovaj kraj potpadao je pod župu Velika (Plehan). Nema sigurnog podatka kada je župa Podvučijak odvojena od Velike. Pouzdano se zna da se nove matice vode od jeseni 1748. godine. Sjedište župe često je preseljavano iz jednoga mjesta u drugo pa se u toj funkciji javljaju Jakeš, Pećnik i Dubica. Razlog tomu bila je nemogućnost podizanja crkvenih objekata, koje su priječile turske vlasti. Franjevci su ipak 1839. godine uspjeli izgraditi župnu kuću u Dubici pa se tu ustalilo sjedište župe.

    Godine 1855. župa Podvučijak razdijeljena je i tom je prilikom iščezlo njezino dotadašnje ime: odijeljeni dio nazvao se župom Potočani, a matični dio župa Dubica. Već 1856. započela je izgradnja kamene crkve, koja je za nekoliko godina dovršena. Crkveni toranj podignut je između 1891. i 1897. godine. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća crkva je obnovljena i umjetnički uređena.

    Nakon prvotne župne kuće izgrađena je nova 1872. te potom još jedna 1925. godine. Najnovija župna kuća podignuta je 1959. godine i početkom sedamdesetih proširena je novim stambenim prostorima.

    Tijekom rata 1992. - 1995. župu su okupirale srpske snage koje su potom protjerale sve Hrvate katolike i uništile župnu crkvu i druge crkvene objekte. Tako je nestala jedna od rijetkih katoličkih crkava u BiH koja je građena još u tursko doba, 1856. godine.

Župi sv. Josipa u Gornjoj Dubici danas pripadaju sljedeća naselja (lokalni nazivi): Dubica Donja i Gornja, Osječak (filijalna crkva), Vojskova (filijalna crkva) i Zorice (filijalna crkva).