Dobro smo još živi…

Ne tako davno, kružio je internetom jedan zanimljiv članak o generaciji prošlog stoljeća. Pisac tog članka se osvrnuo na svoje odrastanje i s određenim dozom humorom prikazao stanje kakvo je danas.

Tekst; preuzeto iz mjesečnika BOOK

Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati svake vrste, si mi koji smo bili djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama(sada već) prošlog stoljeća, vjerojatno ne bismo trebali biti živi. Naši dječji kreveti  bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova. Nismo imali zaštitne poklopce na utičnicama i bočicama lijekova, nismo imali brave na vratima i ormarićima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Kao djeca vozili smo (ako smo se vozili) u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, ne iz boce. Užas! Jeli smo kruh, kolače i margarin i pili gazirani slatka pića, ali nikad nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani. Dijeli smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja iz iste boce i nitko od toga nije umro. Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spuštali ali nizbrdo da bismo tek tada otkrili da smo zaboravili kočnice. Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti taj problem. Otišli smo od kuće jutru i igrali se vani cijeli dan. Vraćali smo se kući kad bi se upalila ulična svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo! Nismo imali Play Station, Nintendo, X- Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutore ili internet chatove. Imali smo prijatelje. Izišli smo van iz kuće i našli ih. Igrali smo se graničara i ponekad bi nas udarac loptom zabolio. Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi. To si bili nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo. Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama i iako nam je bilo rečeno da će se to dogoditi, nismo nikome povrijedili oko. Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata ili samo ušli i popričali s njim. Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su naučiti nositi se sa razočarenjem. Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekad su pali razred i morali ga ponavljati. Užas! Testovi se nisu odgađali iz bilo kojeg razloga. Neki postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane. Sama pomisao da nas roditelji „vade“ iz nevolje kad smo imali problema u školi ili sa zakonom, bila je nezamisliva. Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to! Užas!

Ova generacija je dala neke od najboljih preuzimatelja rizika. Između nas su izašli najbolji rješavatelji problema i izumitelji u cijeloj povijesti. Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost  i naučili smo se s time nositi. I vi ste takvi!

Čestitamo svima koji su imali sreće odrasti prije nego što su pravnici i ostali birorkati počeli regulirati naš život!