BOŽIĆ DJEČAKA MIŠE

U predgrađu jednoga našega ovećega grada živjela je obitelj s dvoje sitne djece: sinčićem od 7 godina i malom kćerkicom od 18 mjeseci. Dječak je bio vrlo ljubak i domišljat u igri, pa su ga dječaci iz susjedstva rado pozivali u društvo. Jedino nikome od njih nije padalo na pamet da ga zovu u Crkvu, jer su znali da bi se njegov tata strašno ljutio. Nisu shvaćali ni zašto ni kako. A budući da su im roditelji zabranili da maloga prijatelja išta o tome pitaju, nisu s tim mnogo ni razbijali glavu, nego su jednostavno usvojili činjenicu: Mišo ne smije u Crkvu s njima.

Život je išao svojim tijekom i došao je Božić. Susjedi su se, već prema starom običaju, naveliko spremali, veselo čavrljali i pjevali, dok je kod Mišinih roditelja vladalo svakodnevno raspoloženje. No radoznalost je iz djeteta pitala: Mama, zašto kod nas nema okićena bora, zašto i ti ne praviš lijepe kolače kao i Markova mama? I još mnogo tih „zašto“. Mama je za sva ta pitanja imala samo jedan odgovor: „Pođi, sine, pitati tatu. On će ti sve reći.“ Tata se, međutim, samo mrko okosio, procijedivši ljutito: „Umukni i pođi spavati!“ I nastavio je ravnodušno čitati novine. Djetetu nije ništa drugo ni preostalo nego poći na spavanje, jer je time Badnja večer za njega bila završena. Osvanuo je Božić izjutra i opet je Mišo primjećivao božićno raspoloženje kod svojih susjeda. Ali nije ništa pitao, jer se sjećao još od sinoć strogog tatina lica.

Kad je, međutim, oko podne začuo pjesmu iz kuće svoga najboljega prijatelja Marka, iskrao se i pošao onamo. Svi su ga veselo dočekali, a Markov ga je tata podigao na ruke te ga postavio za stol do svoga sina i nešto mlađe kćerke. Markova ga je mama nudila voćem i slatkišima sa stola, ali on je uporno gledao podno božićnog drvca gdje su stajale male kućne jaslice. Živo se zanimao za svaku pojedinost, a prijatelj mu je još življe objašnjavao, trudeći se da ni jednu pojedinost ne propusti. A onda je dijete iznenada upitalo: „Je li Marko? Ima li nešto ovako kod Gorana, kod Ivana i Snježane?“ „Pa naravno da ima“ – odgovori mu prijatelj brzo. „Svi oni slave Božić.“ Dijete je na to skočilo od stola te plačući požurilo k ocu s pitanjem: „Tata, ti stalno pričaš da nas voliš i da ćeš nam kupiti sve što i druga djeca imaju. A danas svi imaju maloga Isusa u kući, a mi ništa. Zašto, pa on je tako sladak i lijep? Tata, zar si nas prestao voljeti?“ „Ne, kod nas za njega nema mjesta“ – odbrusio je otac. „Ima, stavit ćemo ga u moju i sekinu sobu“ – bilo je dijete uporno. „Rekao sam da nema mjesta i prekini“ – zagrmio je vidno uzbuđeni otac. I dijete je briznulo u plač. I jecajući je ponavljalo: „Tata, ti nas ne voliš, tata ti nas ne voliš! Zašto nam ne daš maloga Isusa…?