Meditativnu priču koju ću interpretirati, dijelim s vama jer je glas poziva u novi život, hrabrost istine i način pronalaska putova do srdaca jadnih, osamljenih, ovisnih, rubnih, nezbrinutih i iskrenih….

Nepoznati « junak » priče, kaže: « Prisilno sam doveden do optuženičke klupe. Brane su zatvorene a jedan snažni policajac se naslonio na njih.Činilo mi se da me gleda sa izvjesnom zlom radosti, što sam napokon uhvaćen i što idem u susret zasluženoj kazni. Osjećao sam se potpuno bespomoćan. Nisam više mogao ni plakati. Bio sam iscrplejn.
Sudac je sjedio na povišenom mjestu ali ja se nisam usudio pogledati u njega. Nisam imao nade da će sa mnom milosrdno postupati. Mislio sam, pravedna presuda – značila bi moj svršetak i smrt.

Sudska dvorana bila je dupkom puna. Zavukao sam se u jedan kutak pored optuženičke klupe. Činilo mi se da me svi gledaju optuženičkim pogledom, kao da žele reći - sudče taj neka osjeti svu tvrdoću zakona, te na taj način oslobodi narod od brige i straha».
Napokon je započela rasprava, i ja sam prozvan imenom.

Sudac je pitao sudskog pisara, ima li taj dečko branitelja? Odgovorio je, nema. Nato reče sudac jednom odvjetniku u sudnici : « Molim vas preuzmite obranu ovog mladića».
Odvjetnik se podiže i dođe polako naprijed. Otvorio je ogradu i spustio se pokraj mene na optuženičku klupu. Prestrašen, još više sam se povukao u kut i sa strahom pogledao u svoga branitelja.

Imao je prekrasno lice, odlučno ali puno dobrote. Vidio sam i suze u njegovim očima. Te suze su me tješile.

Sjeo je pored mene i svoju ruku je položio na moja ramena. Onda se sagnuo k meni i upitao šapćući mi u uho; „ Moj mali prijatelju, jesi li kriv“?
Nisam mu mogao slagati ni kad bih mogao spasiti svoj život. Dršćućim glasom odgovorio sam : „ Jesam, gosdpodine, ja sam kriv i učinio sam mnogo više nego što je ovima poznato“. Onda reče, ah, ne misliš li da bi za tebe najbolje bilo da iskreno priznaš sve i zamoliš sud da bude blag s tobom.
Nisam znao što to znači moliti sud da bude blag prema meni ali sam bio siguran da je ono, što mi on predlaže, najbolje za mene. Zato sam odgovorio : „ DA „. Moj me branitelj blago pomilovao po glavi, ustao i upravio svoj pogled prema sudu.

Započeo je tihim ali sigurnim glasom: „ Kao što je vašoj visosti poznato već mnogo godina imam prednost, ostvarivati svoje zvanje u ovoj sudnici. Uvijek sam nanovo doživljavao s radošću da vaša svetost s blagošću sudi kad god je isto spojiva s pravdom i kad služi dobru naroda. Zahvaljujem ovom sudu što me je pozvao da branim ovog dječaka. On priznaje svoju krivnju. Srce mu je slomljeno i iskreno se kaje. Siroče je, ovisan o drugima, bez ikakvih sredstava za život. On moli za milost.

Ispružio sam svoje prljave, tanke prste i prihvatio se za rub kaputa svoga branitelja. Uhvatio sam se za njega s osjećajem sigurnosti da će me on izvući ako ga se čvrsto prihvatim.
U sudnici je nastao tajac. Moj branitelj je govorio o meni, lutanju i odgoju bez roditelja, o samoći, o napastima i opasnostima kojima sam bio izložen i o mojoj kao ponor dubokoj bijedi. Usporedio me je s janjcima bez pastira, u jednom svijetu koji je pun gladnih vukova, koji samo vrebaju da me proždru.

Govorio je tako duboko dok su se lica puna strogosti preobrazila u blagost. Govorio je a vidio sam i policajcu su potekle suze i blago me upitao, hoćeš li čašu vode? Bio sam previše uzbuđen i nisam mu mogao niti odgovoriti. Počela me ispunjati nova nada i započeo je novi život. Totalno sam imao povjerenja u svoga branitelja.

Nnastavio je s molbom : « Poštovani Sude, ako mi pomilujete i ne osudite ovog dječaka, ja se obvezujem od sada biti njegov staratelj. Pobrinut ću se da bude primljen kod jedne obitelji koja će ga voljeti. Bdjet ću nad njegovim odgojem a brinut ću se i da postane dobar i vrijedan».
Moje je srce uzdrhtalo od zahvalnosti. Najradije bih u svojim poderanim cipelama skočio na klupu, zagrlio objema rukama svoga branitelja i poljubio ga pa makar me iza toga izveli van i objesili, kličući bih umirao!

Usred svog prekrasnog govora, izrekao je i sljedeće riječi: „ Moj Oče“, mjesto „ Vaša visosti „ . To me je pogodilo poput groma. Mislio sam, ako je, sudac svoga vlastitoga sina odredio da mene brani, onda postoji nada da će uslišati njegovu molbu i meni iskazati milost.

Ja sam kaput svoga branitelja čvrsto držao. Policajac je skinuo svoju službenu kapu, izvadio maramicu i obrisao suze s lica. Velika je napetost nastala u sudnici. Moj branitelj je stigao do najviše točke svoga govora, naprosto je vikao : „ Oče moj, ovo dijete koje ja ovdje branim, moj je brat“.

Po tome sam mogao zaključiti da je sudac i moj otac, ako je otac moga branitelja. Sada se više nisam morao bojati. Od radosti da sam mu brat, viknuo sam, skočio iz optuženičke klupe, otrčao k sudcu i pao mu oko vrata. Dugo me držao u zagrljaju snažno i s nježnom blagošću privukao me k sebi.

To je bio trenutak kada sam postao novo stvorenje. A sudac je ustao i rekao: „ Radujte se samnom, jer sin koji je bio mrtav, živi, koji je bio izgubljen opet je tu ».
U sudnici je nastao i plač i radost. A meni se činilo, kao da mi svi žele pružiti sada ruku. Čestitali su mome branitelju.

Dakle, sudnica je bila čitav moj život, a cijeli proces jedna evangelizacija u kojoj me je Božja Riječ zahvatila i dovela pred sudište. Bio sam osuđen i kriv.
A kao zaključak ovoj priči donosim - Vječni Otac je Sudac svima nama. On sjedi na svome Prijestolju. Isus Krist je branitelj svih nas. Sve nas je na svom Sudu obranio, izborio oproštenje i osigurao nama vječno spasenje.

Budi i ti milosrdan, zahvalan i s djelom ljubavi pomaži svima koje ti Gospodin šalje na tvoj životni put, jer je Isus založio svoju Svetu Krv za tebe i za njih.

Satrven si i ti često od tereta svoje krivnje. Ne vidiš izlaza. Jedna je istina, Krist je raskinuo tvoje okove, skinuo s tebe teret tvoje krivnje i tvojih grijeha i sve ti je oprostio. Pokazao ti je da je velik Bog – Sudac svega svijeta. On je tvoj Otac i ostaje tvoj Otac koji brine za tebe. Povjeruj u to. Amen!

meditaciju za vas pripremila
sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove