....i dok, dragi prijatelju čitaš ove retke, opusti se i dopusti da

te dotakne dubina misli, svježina života i radost postojanja. Gospodin

i s tobom ima svoj plan! Slijedi tekst, otvori srce i dopusti da dubina

poruke nađe odjeka i u tvom zdravom ili bolesnom životnom trenutku.

 

Dok sam slušala ovu, meni, a vjerujem i tebi dragi prijatelju «

malko» neobičnu i ne svakidašnju priču, pomislila sam, ljepotu i

poruku ove priče ne želim zadržati za sbe, podijelit ću je s tobom!

Ona « teče» ovako!

U jednom Španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin

dom, kako bi se na trnutak zaustavio, pomolio i susreo s njezinim ocem.

Otac je bio jako bolestan.

Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako

leži a glave uzdignute na dva jastuka. Pokraj kreveta nalazila se

stolica i svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog

posjeta.

Pretpostavljam, da ste me očekivali, reče svećenik. Ne, a tko ste

vi? Upita ga bolesnik. Ja sam svećenik, reče, kojega je vaša kći

pozvala da se pomolim s vama i za vas. I komunikacija se nastavalja.

Kad sam ušao, primijetio sam praznu stolicu pokraj vašeg kreveta i

pomislio sam da je tu postavljena za mene.

Ah, stolica, reče bolesnik. Zatim nastavi, biste li bili tako ljubazni

da zatvorite vrata? Svećenik iznenađen, zatvori vrata. Bolesnik otvori

svoje srce i reče, ovo što ću vama sada kazati, nisam nikada i nikomu

ispričao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Dolazeći u

crkvu uvijek sam slušao kako se govori o potrebi molitve, kako treba i

valja moliti, i o blagoslovima koje sa sobom donosi molitva. Međutim,

sve su mi te riječi, ni sam neznam zašto, ulazile na jedno, a izlazile

na drugo uho. Jednom riječju, nisam znao kako moliti. Onda sam napokon

jednoga dana, sasvim prestao moliti. Tako sam nastavio sve do pred oko

četiri godine.

I jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem

koji mi reče; « Prijatelju moj, moliti zapravo

znači razgovarati s Isusom». Zato ti predlažem da učiniš sljedeće.

Sjedni na stolicu, i postavi drugu praznu stolicu ispred sebe, zatim u

Duhu i s vjerom pogledaj u Isusa koji sjedi ispred tebe. Povjeruj da je

živ. Vjeruj da je tu s tobom. A s tobom je uvijek i u svakoj pori

bića tvoga i u svakom trenutku tvoga postojanja.

Vjeruj u Isusa, jer sam je rekao; „ Ja sam s vama u sve dane do

svršetka svijeta“. Budi jasan dok s Njime razgovaraš. Slušaj ga i

osluškuj što On tebi govori. Čini to isto tako kao što to sada

činiš samnom.

I bolesnik s tumačenjem nastavi dalje. Pokušao sam jedanput, zatim

drugi puta i tako svaki dan i iz dana u dan susretao sam se s Njime i po

nekoliko puta tijekom dana.

No, na jednu stvar sam morao jako paziti, a to da moja kći ne vidi.

Inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.

Svećenik se zamislio nad izrečenim riječima bolesnika i bio je vrlo

ganut. Našao se u čudu pred tajnom živoga Boga koji se otkriva malom

čovjeku... i reče bolesniku, da to što čini je jako mudro, plemenito

i dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.

Nakon razgovora, svećenik se pomolio s njim i za njega, ispovjedio i

podijelio mu sakrament bolesničkog pomazanja. Na odlasku ga blagoslovio

i vratio se u župnu crkvu.

Isti taj dan pred samu večer svećenika je posjetila bolesnikova kći

kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.

A svećenik je upita, je li umro smireno? Da velečasni. Kad ste

izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne. Došla sam k njemu

i ugledala ga u njegovom krevetu. Rekao mi je da me puno, puno voli i

poljubio me. Izašla sam u kupaonicu, kad sam se nakon nekog vremena

vratila moj otac je bio već umro.

I nastavi dalje, ima tu nešto što ja ne razumijem i meni jako čudno.

Izgleda da se moj otac, malo prije nego što je umro digao, i

približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se , našla sam

ga glave naslonjene na stolicu.

I kći sva zbunjena zbog položaja u kojemu je pronašla oca, upita

svećenika, velečasni, a što vi mislite o tome?

Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori; « O, dijete

drago, kad bismo svi mi mogli tako umrijeti»?

Dragi prijatelju, je li ti jasna ova poruka? Pokušaj ju srcem

razumjeti i neka ti ona bude odgovor na mnoga životna pitanja o pozivu

na uvijek novi početak života, kvalitetu života i budnost u

poslanju.

 

Pokušajmo, dok smo još zdravi, pronaći mjesto za jednu « stolicu «

uz svoj krevet ili u radnoj sobi, na čiji naslon se često imamo

potrebu nasloniti....i ne plašimo se osude onih koji drugačije misle i

sude.

Naslonimo svoju umornu glavu na pripravljenu « stolicu « ispred

sebe. Osluškujmo često srce Osobe koju iščekujemo i dopuštamo da

uđe u naš život. Često zazivajmo Isusa kako ne bismo bili sami u

trenutcima poziva.

Mir vama!

 

Meditaciju za vas pripremila

s. Augustina Barišić

Klaniteljica Krvi Kristove