Povijest Božićnog drvca

Dragi posjetitelji ove prevažne župske stranice, dobro je znati i

povijest Božićnog drvca, zato vjerujem da i vas zanima kako je nastala

priča božićnog drvca i gdje se i na koje sve načine i u kojim

državama kiti i priprema božićno drvce. Upravo zato imam dobar

razlog, ovo objašnjenje podijeliti upravo s vama!

Dakle, sveti Bonifacije (672.-754.), koji je iz Engleske došao u

Njemačku propovijedati Kristov nauk, na primjeru stabla jele, koje ima

oblik trokuta, ljudima je tumačio tajnu Presvetoga Trojstva.

Obraćenici, koji su se prije toga klanjali hrastu, izražavali su

simpatije i počeli poštovati jelu. Tako od 12. stoljeća ljudi su u

božićno vrijeme vješali jelke na stropove svojih kuća, kao znak da

su kršćani. A samo drvce podsjećalo ih je na raj zemaljski. To je bio

put do prve okićene jelke, a pojavila se 1510. godine u gradu Rigi, u

Latviji. Kažu da se Martin Luther prvi sjetio staviti svjećice na

drvce, početkom 16. stoljeća. To je i opis božićnoga drvca iz

Strasbourga iz godine 1601. gdje se spominje da je bilo ukrašeno

papirnim cvjetovima, savijenim šećernim štapićima i keksima. Drvce

je bilo slika drveta iz zemaljskog raja. Slatkiši su predstavljali

obilje, a cvijeće je u početku bilo samo crveno i bijelo (te su boje

bile simboli znanja i nevinosti).

Oko godine 1610. pojavili su se i mali sjajni srebrni ukrasi -

šljokice. Postojale su posebne naprave za izradu ukrasa od srebra, pa

je sve do sredine 20. stoljeća bilo uobičajeno ukrašavanje drvca

čistim srebrom uz dodatak i drugih ukrasa.

U Europi je bio običaj da se na stol postavi više malih božićnih

drvâcâ, po jedno za svakog člana obitelji, s darovima ispod njih, svi

su željeli drvce jer ga je imala i kraljica!

Godine 1846. u novinama je izašla slika engleske kraljice Viktorije

kraj božićnoga drvca, tako da su ljudi u Engleskoj i Americi naveliko

počeli postavljati božićna drvca po kućama. Tako je bilo u cijeloj

Europi, osim u Sredozemlju, gdje je narod više volio jaslice.

U Njemačkoj je bio običaj piliti vrške velikih jela, kako bi

poslužile kao božićno drvce, pa su donesene zabrane takvog

uništavanja šuma. U istu svrhu se od 1880. počinju praviti i umjetna

božićna drvca. Oko godine 1870. « in « su bili i stakleni ukrasi za

božićno drvce, koji su se također proizvodili u Njemačkoj. Po

količini takvih ukrasa ocjenjivalo se koliko je koja obitelj imućna.

Tako su i američki tvorničari četaka počeli naveliko svojim

strojevima izrađivati i božićna drvca, a 1882. patentirali su i

električne žaruljice za bor, kao i žičane kvačice za vješanje

ukrasa.

Nakon posljednjeg svjetskog rata božićna su drvca sve veća i

bogatija. Izrađuju se novi ukrasi, svjetlucave vrpce, staklene kuglice

i ptičice iz Poljske.

Nakon 1960. dodina moderna je izrada velikih srebrnih božićnih

drvâcâ od aluminija, s ugrađenim svjetlima, kojima ukrasi nisu

potrebni.

Ipak, mnoge obitelji u svojim domovima i dalje same po svojem ukusu i

volji izrađuju, kupuju i vješaju kuglice i druge ukrase.

I na kraju našeg druženja, vjerujem da vas zanima koje je danas

najviše i poznato živo božićno drvce. Ono se nalazi u Tasmaniji -

Australija. Visoko je 84 m (nešto je niže od tornja zagrebačke

katedrale), a o Božiću stavljaju na nj 3000 svjetala i zvijezdu koja

baca svjetlost i čini povezanost između nema i zemlje, baš kao

zvijezda prethodnica.

A vi dragi prijatelji, drvce u svojoj obitelji okitite po svom ukusu i

svojim običajima.

Priredila s. Augustina Barišić Klanateljica Krvi Kristove