Krunica ili Ružarij Bl. Djevice Marije veoma je stara marijanska molitva, a danas(nakon uvođenja Otajstava Svjetla) se sastoji od 200 Zdravo Marija. Između njih, na početku svakih deset Zdravo Marija, umetnut je Očenaš, koji molitvu dijeli na 20 desetica, nakon kojih se izgovara Slava Ocu.

Tih 20 otajstava podijeljeno je na četiri jednaka dijela, četiri tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život, i time se na temelju svetopisamskog teksta razmišlja o radosnim, svijetlim, žalosnim i slavnim otajstvima o kojima nam govori Evanđelje.

Papa Pio XII. za Krunicu je rekao da je „sažetak svega Evanđelja“. Razmatranja pojedinih događaja iz Sv. Pisma i tradicije, dok se ponavljaju riječi iz Evanđelja te vjera Crkve i crkveni zazivi, molitelja potiču na razmišljanje i donošenje odluka za život. Tu je zapravo prisutna cijela Biblija za one koji je u tom trenutku ne mogu čitati.(„Biblija siromašnih“, kako ju je nazvao papa Ivan XXIII,), ali o njoj mogu razmišljati.

Riječ „krunica“ umanjenica je od riječi kruna, a uveo ju je mistik, dominikanac, Heinrich Seuseiz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama- vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od (tada) 150 ruža, i tako smo dobili dvostruki naziv: krunica i ružarij. U središtu je Krunice Gospodin Isus i njegovo spasenjsko djelo, s kojim je najtješnje povezana Bl. Djevica Marija. Spasitelj preko Nje i ulazi i ljudsku povijest, susreće se s ljudima „radi nas i radi našega spasenja“ prolazi kroz muku i smrt na križu, preko kojih dolazi do proslave u nebeskoj slavi, kojoj je pridružena i Njegova Majka. Stoga moliti Krunicu znači razmišljati o tim otajstvima i time ulaziti u povijest ljudskog spasenja poput Majke Gospodinove, koja je „znak pouzdane nade“, putujućem narodu Božjem.

Molitva Krunice, kakvu danas imamo, stvarala su stoljeća. Nastala je u vrijeme kada se liturgija sve više definira kao obred koji čini kler u svetištu na pomalo nepoznatom jeziku, i tada puk, htijući se povezati s molitvom Crkve, moli i razmatra Krunicu. Pojavljuje se kao nadomjestak za tzv. Molitvu časova, u kojoj posebno mjesto imaju psalmi, i zato mnogi u broju 150 zrna vide nadomjestak za 150 Davidovih psalama. Njezin nastanak u današnjem obliku možemo pratiti između 12 i 16. stoljeća. Prva Crkva tvrdi kako su već u počecima neki vjernici- po uzoru na Isusa- pojedine sate posvećivali molitvi. To će biti posebno razvijeno kasnije u vrijeme rasta monaštva u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, što će usavršiti sv. Benedikt.

Nepismeni redovnici će tijekom dana umjesto moljenja psalama, koji su prožimali dan svakoga redovnika, molili u isto vrijeme dana 150 Očenaša. U 12. stoljeću uz Vjerovanje i Očenaš sve se više širi i moljenje biblijske molitve Zdravo Marijo, te se ona postupno uklapa u onih 150 Očenaša. U 15. stoljeću kao odgovor Crkve na Anđelov pozdrav Mariji, uvodi se molitva Sveta Marijo.

Tako nastaje Marijanski psaltir za one koji ne znaju čitati. Početkom 14 stoljeća kelnski kartuzijanac Henrik iz Kalkara dijeli Marijanski psaltir na 15 desetica, a između desetica stavlja Oče naš. Slava Ocu na kraju svake desetice uvodi se tek 1613. godine.

U tom vremenu širi se i pobožna predaja kako je Krunicu ustanovio sv. Dominik( + 1221.) Dominik nije ustanovio sv. Krunicu, međutim valja istaknuti da će upravo dominikanci biti veliki širitelji molitve preko marijanski bratovština. U 16. stoljeću s dominikancem Albertom od Castella Krunica dobiva današnji oblik i od molitve marijanskih bratovština sve više postaje molitva kršćanske zajednice i pojedinaca.

Krunica je imala i svojih osporavanja. Ona idu paralelno s osporavanjem štovanja Bl- Djevice Marije. Tako će je početi nijekati reformacija, a zatim racionalizam u Crkvi, te i prosvjetiteljstvo. Potaknut takvim odnosom prema Krunici, papa Leon XIII. je 1883. usrdno preporučuje vjerničkom puku kao osobnu, obiteljsku i crkvenu molitvu.

Papa je nebeskim svjetlom prosvijetljen uvidio da nema uspješnijeg lijeka zlima vremenima svoga vremena nego da se ljudi povrate Kristu… Zato je molitvu sv. Krunice tako sastavio da se redom razmišljaju otajstva našega otkupljenja.

I mi, tražeći lijek jednakom zlu, ne sumnjamo da će ova molitva, uvedena od blaženog čovjeka s tolikim dobitkom kršćanskog svijeta, puno činiti za ublaženje zla i nevolja u naših vremena.

I naše vrijeme, u samoj Crkvi, nije bilo daleko od osporavanja Krunice. Vremena poslije Drugog vatikanskog koncila, bijahu vremena traženja u samoj Crkvi, za Crkvu samu ponovno dublje otkriće Sv. Pisma i otvaranje Sv. Pisma svim ljudima, osobito kroz bogatstvo Božje Riječi u sv. Bogoslužju. U tom vremenu kao da se neki nisu snalazili, te su pod utjecajem liberalizma pokušali zanijekati vrijednost Krunice.

No, konac osamdesetih godina polako donosi smirivanje takvih duhova, a kod nas se naziru nova vremena čiju zoru možemo naslutiti dolaskom krakovskog nadbiskupa na Petrovu stolicu u osobi Papa Ivana Pavla II., koji će napisati apostolsko pismo o Krunici i dodati četvrti dio Ružarija, OTAJSTVA SVJETLA.