Papa Ivan Pavao II. je proglasio 2003. godinom Krunice. Tom prigodom je u Vatikanu 16. listopada 2002. objavio svoje apostolsko pismo „Rosarium Virginis Mariae“- Ružarij Djevice Marije“. Navest ću samo nekoliko točaka iz pisma koje svjedoče o tome koliko je papa Ivan Pavao II ljubio i štovao Krunicu:

1. „Ružarij Djevice Marije, koji se na poticaj Duha postupno razvio u drugom tisućljeću, je molitva koju su brojni sveci ljubili i na koju je učiteljstvo poticalo. U svojoj jednostavnosti i dubini ostaje i u ovom trećem tisućljeću , koje je tek počelo, molitvom od velike važnosti, određena donositi plodove svetosti. Ona se dobro uklapa u duhovni put kršćanstva, koje poslije dvije tisuće godina nije izgubilo ništa od svoje izvorne svježine i osjeća se potaknuto Duhom Svetim da „izveze na pučinu“, da bi ponovno kazalo, naprotiv, vikalo da je Krist Spasitelj i Gospodar svijeta, „bit istina i život“.(Iv 14,6) kao „cilj ljudske povijesti“,točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije. (Pastoralna konstitucija oi Crkvi u suvremenom svijetu- Gaudim et spes 45)

2. Ja sam- piše papa- nisam propustio priliku potaknuti vjernike na čistu molitvu Krunice. Još do moje mladosti Krunica je imala važno mjesto u mom duhovnom životu. Na to me jako podsjetilo moje zadnje putovanje u Poljsku, pogotovo posjet svetištu Kalwaria. Krunica me pratila u trenucima radosti i kušnje Krunici sam povjerio tolike brige, u njoj sam uvijek našao utjehu. 29. listopada 1978., dva tjedna nakon mog izbora na stolicu sv. Petra, skoro otvarajući dušu, ovako sam se izrazio: Krunica je moja najdraža molitva. Čudesna molitva! Čudesna u svojoj jednostavnosti i dubini. Može se reći da je Krunica na određeni način molitva-komentar zadnjeg poglavlja Lumen Gentiuma- Drugog Vatikanskog koncila, koji govori o divnoj prisutnosti Majke Božje u Otajstvu Krista i Crkve. Uistinu, u pozadini riječi Zdravo Marijo pred našim očima se redaju glavni događaji iz života Isusa Krista. Istovremeno naše srce može u ove desetice Krunice zatvoriti sve događaje od kojih se sastoji život: pojedinca, Crkve, obitelji, naroda.. Na taj način Krunica daje ritam ljudskom životu.

3. Bilo bi nemoguće citirati mnoštvo svetaca koji su u Krunici pronašli autentičan put za posvećenje. Poseban dar je imao veliki apostol Krunice bl. Bartol Longo. Njegov put svetosti oslanjao se na nadahnuće koje je čuo u dubini svoga srca:“ Tko promiče molitvu Krunice, spašen je“. Na osnovu toga on se osjetio pozvanim da u Pompejima izgradi svetište posvećeno Gospi od Ružarija.

4. U procesu suobličenja Kristu u Krunici mi se povjeravamo na poseban način Marijinim majčinskom djelovanju… Krunica nas na mističan način dovodi di Marije, koja je slijedila put ljudskog odrastanja Isusa Krista u Nazaretu. Njoj to dopušta da i nas odgaja i oblikuje s istom brigom dok Krist ne bude u nama u potpunosti oblikovan. Ovo Marijino djelovanje, u potpunosti utemeljeno u djelovanju Kristovom i Njemu podložnom „ne sprječava neposredno sjedinjenje s Kristom, nego ga olakšava“( LG 60).

To je svijetli primjer izražen na Drugom Vatikanskom saboru, koji sam i ja tako snažno iskusio u svom životu i učinio temeljem svog papinskog mota TOTUS TUUS(Sav tvoj) mota koji se, kao što je poznato, nadahnjuje na nauku sv. Ljudevita Marije Grignona Montfortskoga, koji je tada objašnjavao Marijinu ulogu u procesu suobličenja Kristu svakoga od nas.