Hrvatski sin

U hrvata ne bi takvog sina od vremena kralja Zvonimira.

Kao što je Franjo Tuđman bio,odlučno je narod predvodio.

Do slobode našega naroda i obnove hrvatskoga roda.

U prošlosti bješe vrijednih glava,kao loze Zrinskih ,Frankopana.

Ban Jelačić i Starčević Ante,imena su sto hrvati pamte.

Stjepan Radić u tom nizu slijedi,bješe jedan hrvat koji vrijedi.

Borili se za našu slobodu i služili hrvatskom narodu.

Kroz stoljeća borba se vodila da bi zemlja nezavisna bila.

Nakon dugih devetsto godina ,Hrvatska je opet uskrsnula.

Narod nije vjeru izgubio te slobodu opet obnovio.

Morašmo se još jednom boriti i slobodu silom osvojiti.

Dušman bješe višestruko jači al hrvati neće posustati.

Da izbore ono za čim žude i Hrvatska slobodna nam bude.

Devedeset i prva godina presudna je za hrvate bila.

Vukovar se žestoko branio te Hrvatsku tako zaštitio.

Od napada mrskoga dušmana,da nam ne bi Hrvatska propala.

Sve do ljeta devedeset pete,mogli su iz Knina da prijete.

Tad krajinu pogodi Oluja te pobježe pobunjena rulja.

Podiže se hrvatska zastava sa zidina kraljevskoga grada.

Podiže je predsjednička ruka i označi kraj hrvatskih muka.

Propala je dušmanska zavjera,ostala je domovina cijela.

Sad hrvati braćo moja mila da se nebi povijest ponovila.

Čuvaj te nam domovinu milu kao bebu u majčinu krilu.

I slavi te prvog predsjednika,njegova je zasluga velika.

Za slobodu koju uživate i državu kojoj pripadate.

Pero Ilak

Dolazak

Pitao sam mnoge ljude može li mi netko reći.

Od kuda smo mi to došli,tko su bili naši preci.

Dal smo mozda Dalmatinci il smo netko sasvim treći.

A možda smo hercegovci ,ne znade mi nitko reći.

Ne znade mi nitko reći kako i kad je to bilo.

Da smo tebe naselili naj draža nam Posavino.

Iz knjiga se možes učit što je bilo u prošlosti.

Tamo stoji zapisano i od kuda mi smo došli.

U vremena neka davna kad je zemlja bila pusta.

Naseliše Posavinu s raznih strana gladna usta.

Svi su došli iz daleka ne znajući što će biti .

Kakva ih sudbina čeka i što mogu doživiti.

Pronašli su zemlju tada punu trnja i ostruga.

Pustu i ne naseljenu,svud je rasla samo šuma.

Uz krvavi rad i muku i žuljeve na rukama.

Svojim radom stvarali su bolji život godinama.

Izkrčile vrijedne ruke svu tu šipraž i živicu.

Odlučiše tu ostati i naselit Posavsku ravnicu.

Izabraše Posavinu da tu grade život novi.

Ubrzo su oživila mnoga sela i gradovi.

Ostala je u daljini njima stara postojbina.

Zemlja Herceg Stjepana i prelijepa Dalmacija.

Pero Ilak

Hrvatski mučenik

Mnogi su mislili da dobar nije bio,mada ga nisu poznavali.

Malo su o njemu znali,a on je malo o sebi govorio.

Teško je bilo riječi iz njega izvući, ništa nisu znali o njegovoj  muci.

Ni slutiti nisu mogli, što  sve je proživio,tamo, kada je zatvoren bio.

Istinu su znali samo njegovi  naj bliži,da jedva je uspio da preživi.

U  drugom  svjetskom  ratu  i on je stao na stranu pravednu.

Uz  rame  braći, da sa njima podijeli sudbinu tešku u teškom vremenu.

Na kraju rekoše ,na pogrešnoj strani je bio,uzalud sve je bilo.

Neka se preda ,stvar je zrela  i  da je strašno pogriješio.

On ne htjede poraz priznati i  sebe  neprijatelju u ruke predati.

Ostade u šumama još neko vrijeme gdje se nastavi skrivati.

Znao je, za njega milosti neće biti ali ponos mu nije dao moliti.

Jasno je bilo da ćemu suditi i da kazna teška  će biti.

Ali ustrajan ,kakav je bio,ne htjede popustiti.

Nadao se ponovnoj borbi i da će se zemlja obnoviti.

Tada se dosjeti netko te mu obitelj u logor poslaše.

Rodbini je žao bilo mada  se neki  susjedi  radovaše.

Pojedinci,da bi se režimu dopali,ružno su o njima pričali.

Naj gore  bješe to da su im pred  kućom kozaračko kolo igrali.

A on, što drugo da učini odluči se predati .

Ne htjede da mu  majka  i  rodbina  zbog njega  pati.

Odluči svoj križ nositi ma kako težak je mogao biti.

Odluči sam sve trpiti ma kakvu kaznu je mogao dobiti.

I zaista, kazna je bila teška ,dvanaest dugih godina zatvora.

Mada  nitko nije znao  reći u čemu bješe njegova greška.

Kući se vratio lošeg zdravlja a kako i ne bi bio.

Jer  jednu godinu cijelu u samnici je  provodio.

Zdravlje mu jesu uništili ali duh nisu slomiti mogli.

Nije ga napustala vjera  i nada o Hrvatskoj slobodi.

Često je znao reći da Hrvatska će samostalna biti.

Da  Bosna šanse nema i nikada se neće  obnoviti.

Tad su rekli  da nacionalista je i da gluposti priča.

Istinu nisu znali, volio je ljude izuzev  komunista.

Njih je mrzio  iz dna duše  za sve nanesene boli.

Proleteri,znao je reći,su lijenčine i  bezkućnici naj gori.

Nikada ništa svojim radom u životu nisu  ostvarili.

Zato su svašta  narodu činili,samo da bi na vlasti bili.

Nisu znali da sve će proći,da će se pitat, gdje su bili.

Da će se sramiti za sve ono što su svome narodu činili.

Svako selo imalo je ,poznate i nepoznate, doušnike.

Često su stradali nevini ljudi od njihove prljave ruke.

I on je bio žrtva takvih koji su dušu vragu prodali.

Jer ga ni poslije zatvora nisu na miru ostavljali.

Pratili su svaki njegov korak i život mu zagorčavali.

Sve dok nije sklopio ruke,gdje bješe kraj njegove muke.

Umro je a da vidio nije Hrvatski barjak kako se vije.

Nije doživio da se ostvari san koji je godinama snio.

Nije dočekao da Hrvatsku nam opet probude.

Nije dočekao  da Hrvatska nam slobodna bude.

Nije doživio  da se ostvari ono zašto je patio.

Nije doživio slobodu koju je skupo platio.

Pero Ilak

Bosna

Bosna , zemlja je mala,smještena na Balkanu.

Proživljava svoju sudbinu tešku, skoro u svakom danu.

Od samog nastanka davnog,prati je sudbina teška.

Zbog toga mnogi misle da Bosna je velika greška.

Nekad je bila dio Hrvatske ali davno je to bilo.

Zato se valjda uz Hrvatsku svila,kao uz majčino krilo.

Spropašću Kraljevstva Hrvatskog,nastade Bosnica zemlja mala.

Njome vladaše kršćanski vladari sve od Kulina Bana.

I kada bješe na vrhuncu moći,pojavi se iz daleka.

Osmanska sila i preplavi Bosnu kao nabujala rijeka.

Nastade progon Bosanskog naroda, bez milosti svakoga dana.

Mnogi promijeniše vjeru od Kršćanstva do Islama.

Teško je bilo pet stoljeća,dok ne oslabi sila Tursaka.

A onda dodje Austrija i dinastija Hasburška..

Nisu oni vladali dugo ali se stanje znatno popravilo.

Sve dok se nije pojavio Princip i Ferdinanda ubio.

To povod bješe Svjetskom ratu,poznato je svima.

Nad Bosnom se opet nadvi tama kao u ranijim stoljećima.

Drugi svjetski rat na tlu njenom,težak i krvav je bio.

Bosanski čovjek se borio da preživi i o miru snio.

Tu su se vodile bitke mnoge,mnoga je krv pala.

Bosanska država kroz povijest svoju mira nije imala.

I u ovom zadnjem ratu za vrijeme srbske agresije.

Bosnu pohara jad i bijeda, ne može da se sakrije.

Okrutni bješe srbski vojnici,pobiše susjede svoje.

Nestade mnogih gradova i sela,žrtve se još uvijek broje.

Kao da su zaboravili ,sto je sa njima u prošlosti bilo.

Prije par stoljeća ,kada ih Bosna primi u svoje majčinsko krilo.

Tada su bježali od Turske sile u tudje krajeve da se spase.

Naselise se širom Bosne ogromne srbske mase..

Oteto-prokleto,izreka je koja u narodu našem živi

Neće ni oni sreće imati,za mnogo toga su krivi. 

Pero Ilak

Život

Želio sam biti sretan,kao što svi ljudi žele

Želio sam biti voljen,imat mnoge prijatelje.

Svi želimo u životu,da nas vole,da nas cijene.

Da nam uvijek dobro ide,zaboravit na probleme.

U životu sve ne biva uvijek kako ljudi žele.

Te nam stoga mnoge želje ostaju ne ostvarene.

Život,to je zagonetka za koju rješenja nema.

Život se sastoji često sve od briga i problema.

Često kada pomislimo,sve je prošlo,bit će bolje.

Pojavi se nešto novo,ponekada još i gore.

Tada kreće sve iz nova,borba opet iz početka.

Trudimo se problem riješit i pitamo gdje je greška.

U čemu smo pogriješili,sto smo krivo napravili.

Dal je greška naša bila ili je to sve sudbina.

Bilo što da učinimo i rješenje potražimo.

Nikad kraja biti neće, to je dio naše sreće.

Da li sreće il nesreće,pitanje je što me muči.

A možda je ko što kažu,svakom po zasluzi.

Pero Ilak

Od Brčkoga do Dervente

Od Brčkoga do Dervente,leži zemlja meni mila.

Sve od Save do Doboja, Bosanska je posavina.

Vrijedni ljudi naselili, tvoja brda i doline .

Napravili raj na zemlji, od prelijepe Posavine.

Brčko ,Derventa,Orašje i Šamac.

To je ono što ja volim,tamo nisam stranac.

Odžak , Modriča , Gradačac i Brod.

Vratiti se tamo hoću,to je želja srca mog.

Svojim radom izgradiše , Posavinu zemlju milu.

Pjevajući pjesme stare,uz šargiju i violinu.

Slušali su braću Begić i još mnogo izvornjaka.

Radile su vrijedne ruke,od jutra do mraka.

Brčko ,Derventa,Orašje i Šamac.

To je ono što ja volim,tamo nisam stranac.

Odžak , Modriča , Gradačac i Brod.

Vratiti se tamo hoću,to je želja srca mog.

I u ove teške dane,kad liječimo bolne rane.

Kad su srca puna tuge a noći bez sna i duge.

Nadamo se novoj sreći ,da će pjesme stare teći.

Da će isto ko nekada,zvonit zvona sa Plehana.

Brčko ,Derventa,Orašje i Šamac.

To je ono što ja volim,tamo nisam stranac.

Odžak , Modriča , Gradačac i Brod.

Vratiti se tamo hoću,to je želja srca mog.

Pero Ilak

Pjesma majci

Majka, to nije samo obična riječ.

Majka je mnogo više od toga, to svatko će vam reći.

Majka je nešto predivno, dio života moga i tvoga.

Majka je nešto posebno, to je dar od Boga.

Od prvog trenutka života našeg, ona sa nama živi.

Pod srcem svojim čuva i nosi, nad nama ruke širi.

Od kada smo svijet ugledali, ona je nad nama bdila.

Sa svojih grudi hranila, snaga i zaštita nam bila.

Radovala se prvom osmijehu, prvom koraku,prvoj riječi.

Gledala kako odrastamo i uživala u našoj sreći.

Tužna je bila kada smo mi tugovali.

Plakala je, kada smo mi bolovali.

Dijelila sa nama dobro i zlo, lijepe i ružne dane.

Tješila nas kada je trebalo, liječila naše rane.

Kada smo mi sretni bili i ona je sretna bila.

Radovala se našoj sreći,svoju radost nije krila.

Nesebično je sebe davala, samo da nama dobro bude.

Majčinstvo je nešto posebno, veliki dar za ljude.

I zato majko za sve ono što si za mene učinila.

Nema tih riječi da mogu reći koliko si zaslužila.

Nikada ti vratiti neću moći, sve što si meni dala.

A znam da si ti zadovoljna sa jednim velikim hvala.

Pero Ilak

Uskrs

Uskrs je kršćanski praznik i temelj naše vjere.

Ispunjenje naše nade, u njemu su sve naše želje.

U uskrsnuću leži sva naša nada, da Krist će opet doći.

Čvrstom vjerom pobijedit ćemo, sile tame i noći.

Iskrenom vjerom u njega možemo smrt pobijediti.

Da ljubav zavlada svijetom i nesloge neće biti.

A kada ljubav jednom pobijedi svo zlo ovoga svijeta.

Kristovo učenje postat će smisao našega življenja.

Smisao života svih nas i čitavog čovječanstva.

Ispuniti će se misija njegova i sva proročanstva.

Poruka njegova uvijek je bila da ljubimo jedni druge.

Da bi svijet bio ljepši i da manje bude tuge.

Zato se sjetimo ovih dana, njegovih rana i muke.

Njegovog slavnog uskrsnuca i njegove poruke.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

Da bi zaslužio život vječni, sreću i veselje. 

Pero Ilak

Selo moje

Selo moje u sjevernoj Bosni,

tu su ljudi dobri i ponosni.

Jedna im se želja ispunila,

svećenika dobrog župa je dobila.

Dobili smo dobra svećenika,

Ešegović Marko Dubička je dika.

On je našu crkvu ukrasio

a i groblje lijepo obnovio.

Tu u miru naši počivaju,

mirno leže u rodnome kraju.

Kad se dodješ Bogu pomoliti,

dušu svoju tu ćeš odmoriti.

Mi grobove njihove kitimo,

dragog Boga za duše molimo.

Crkvu krase Vatikanske boje,

to je ponos sad Dubice moje.

Sve je dobro Marko uradio,

ljepoticu od nje napravio.

Internetom kruži slika njena,

dubička je ona uspomena.

Dubičani sa njom se ponose,

uspomenu u svom srcu nose.

Hvala Marku sto je uradio,

sto godina Bog ga poživio.

Pero Ilak

Četrdeset peta

Vremena su teška bila, zemlja se branila.

Ratovalo na sve strane, velike su bile rane.

Udarili partizani, idu sa svih strana,

Da unište postrojbe, hrabrih domobrana.

Mislili su samo tako, da će Odžak uzet lako.

Ali nije lako bilo, mnogo ih je izginilo.

Sva brigada Petrovca na Mlavi, ostala je na Svilajskoj strani.

Na Kadar su išli pjevajući, za tri dana otud plakajući.

Krvavo je sve na Kadru bilo, partizana mnogo izginilo.

Tu su pali i mnogi Hrvati, ali nisu htjeli uzmicati.

Sva Europa već je bila pala, a još nije Posavska Mahala.

Naredba je tad od Tita došla, da Odžaku neće bit oprosta.

Da bi Maršal rođendan slavio, 25-i zadnji datum bio.

Pasti mora Odžačka enklava, nije važno kolko košta glava.

Udariti odmah sa svih strana, da se slomi Odžačka odbrana.

Udarili s kopna i iz zraka, al odbrana ostala je jaka.

Sve dok nije uzmanjkalo hrane, i streljiva da se dalje brane.

Razdvojiše brigadu na pola, jer u proboj krenuti se mora.

Jedan dio krenuo ka šumama, da probije obruč od dušmana.

Čalušić je proboj predvodio, i uspješno šume dohvatio.

Jednom dijelu Odžačke brigade, Vučijak gora boravište dade.

Drugi dio nije se probio, nego s Petrom uzmak nastavio.

Povukle se te Hrvatske snage, sve do crte posljednje obrane.

Selo Prud je zadnja točka bila, gdje je vojska naša izginila.

Tu su hrabro pali svi Hrvati, jer se nisu htjeli predavati.

Crvenima to ne bješe dosta, strašan pokolj po selima posta.

Odvode se redom muške glave, da dušmani pobjedu proslave.

Nikad kući ne dođoše više, partizani sve ih pogubiše.

Sva su sela naša uništili, cijeli Odžak u crno zavili.

Sve sposobne muškarce pobili, ne pitajuć gdje su dotad bili.

Al čudni smo mi Hrvati ljudi, valjda zato povijest nama sudi.

Mnogi su to sve zaboravili, i dušmanu grijehe oprostili.

Prihvatiše Tita kao svoga, jedinoga pravog ideologa.

I dan danas mnogi za njim žale, a ne broje naše pale glave.

Što su pale u čast svome rodu, nedužnome Hrvatskom narodu.

Jedina je naša greška bila, domovina Hrvatska nam mila.

Volimo je kroz stoljeća stalno, i sa njome ništa nije ravno.

Pero Ilak

Devedeset druga

U proljeće devedeset druge, Posavina posta mjesto tuge.

Nesreća je narod pogodila, JNA je na njeg udarila.

I sa njome domaći četnici, udarili po našoj ravnici.

Da zauzmu našu Posavinu, tu prelijepu malu pokrajinu.

Da zauzmu i da opljačkaju, te Hrvate otud protjeraju.

Ruši dušman gradove i sela, gorjela je Posavina cijela.

Oni hoće koridor probiti, te Hrvate otud iseliti.

Počelo je na Bosanskom Brodu, teško bješe Hrvatskom narodu.

Nije bilo lako obraniti, sve što dušman htjede porobiti.

Na Derventi žestoko je bilo, tu je mnogo Srba izginulo.

Al su pali i mnogi Hrvati, ostadoše uplakane mati.

Na Odžaku nije se čekalo, već dušmana odmah pritiskalo.

Nisu mogli stavit barikade da Hrvati odmah ne urade.

Sve što bješe nužno i potreba da se Srbe u obruč utjera.

Svi su Srbi u Novi Grad stali, da bi otud borbu uzvraćali.

Mada nisu dugo izdržali, za tri tjedna svi su se predali.

U zamjenu sve smo ih poslali i Šamčane tako izbavljali.

Izbavili iz četnicke ruke i skratili svakojake  muke.

Što su mnogi tamo proživili a neki se nisu ni vratili. 

Pomoć stiže  s’druge strane Save i Hrvati smogli da se brane.

Da se brane i da napreduju te dušmana nazad potiskuju.

HVO je ojačao tako te Modriču osvojio lako.

Onda dodje zapovijed sa strane, da se vojsci sedam dana dade.

Sedam dana da se svi odmore i da krenu Šamac da obore.

Nakon Šamca borba do Doboja, Posavina  čista biti mora.

Al na žalost nije bilo tako, interesa svoga gleda svako.

Politika u sve se uplela te je pala Posavina cijela.

Sedmi mjesec devedeset druge posta mjesec žalosti i tuge.

Pade Odžak sa njim i Derventa, pusta osta zemlja ko prokleta.

Mora narod preći preko Save i sačuvat ono sto se dade.

Goli život, još mu to ostade, sve ostalo dušmanu pripade.

Nepravda je to velika bila i Hrvatski narod pogodila.

Na Brodu je potrajalo duže, al u jesen potekoše suze.

Moralo se opet pokrenuti i ognjištu leđa okrenuti.

Nitko nezna kako i zbog koga, nasta propast posavskog naroda.

Ostala je Posavina pusta, djeca njena svijetom su rasuta.

Na Orašju duže je trajalo al Orašje nije se predalo.

Odbrana je tamo bila čvrsta, nisu dali dušmanu ni prsta.

Da zauzme što mu ne pripada, što je naše bilo odvajkada.

U Daytonu 95-e sastale se glavešine klete.

Vijećali su nekoliko dana, kolko dana toliko i noći.

Mislili smo sve će dobro proći, Posavci će opet kući doći.

Krešimir se jako pobunio te je Odžak nazad povratio.

Sve ostalo Srbima pripade da na tuđem žive i da grade.

A  od naših posavskih  općina, ne ostade niti polovina.

Da smo znali da će tako biti, nije bilo svrhe se boriti.

Izginuše posavski Hrvati a zbog čega da mi je sad znati.

Kakvi su to interesi bili i zašto su Hrvati ginili.

Izostade pomoć kad bi nužno, a što drugo reći nego tužno.

Pero Ilak

Moja Neteka

Godina je prošlo mnogo od djetinstva moga.

Ja se sada rado vraćam do sokaka svoga.

Tako svratim u Neteku, na Veliku ćupriju.

U mislima prelistavam mladost najmiliju. 

Rado smo se tamo sastajali i do kasno noću ostajali.

Mnogima je zanimljivo bilo, učit pušit i popiti pivo.

Ali se nije samo piva pila, nekima se ljubav dogodila.

Ćuprija je nama važna bila, događanja mnoga propratila.

Dal na prelo il igranku pođeš, uvijek prvo na ćupriju dođeš.

I drugih je nestašluka bilo, voće krasti bilo nam je milo.

Čička Mate zerdelija ranka, brala je se kod prvog sumraka.

Često smo u voću uživali u Brainovća voćnjak navraćali.

Lubenice po Neteki krali, pogotovo kad  nam nisu dali.

Vremena je od tad mnogo prošlo u misli je sve ponovo došlo.

Pa se pitam  sada ko i prije, gdje su cure s velike ćuprije.

I mladići sa Kuline urije, gdje nestade sve te mlađarije.

Urija je zanimljiva bila, odbojka nas tamo okupila.

Nedjeljom se odbojka igrala, od ujutro pa do mrkla mraka.

U ljeti smo svi na Bosni bili, mlada tijela u vodi hladili.

Spas u vodi od žege tražili i plivati u njoj naučili.

Tek kad smogneš Bosnu preplivati, plivačem se smiješ nazivati.

I u zimu nismo mirovali, na starači hokej smo igrali.

Djetinstvo smo prekrasno imali i u njemu mnogo uživali.

Nije bilo modernih igrica a ni novca, svuda oskudica.

Al su djeca maštovita bila, u prirodi vrijeme provodila.

I sve ovo što sam napisao, istina je, nisam izmišljao.

Mnogi će se ovdje prepoznati  i vjerujem slatko nasmijati.

Pero Ilak

Godina Nova

Prošla je godina stara, a došla godina nova.

Donijela nadu novu i mnogo novih snova.

Godine brzo prolaze, snovi i dalje ostaju.

Uvijek je tako bivalo, ljudi se od uvijek nadaju.

Godinu novu čekaju i o sreći sanjaju.

Vjeruju da bolja će biti dok staru ispraćaju.

Mnogo želja u srcu nose jer žele sretni biti.

Sreću i zdravlje svi si žele, ne mogu nadu skriti.

Nada  umire posljednja, reko je davno neko.

Svako je imao želje, dok Novu godinu je čeko.

Kao svi drugi i ti se nadaš, da bit će bolja Godina nova.

Od sveg srca ja ti želim ostvarenje tvojih snova.

Pero Ilak

Božić dolazi

Na kraju godine svake, kad padaju snjegovi  bijeli.

Dolaze blagdani sveti, svaki se čovjek veseli.

Božićno vrijeme dolazi i radost sa sobom nosi.

Sveti nam blagdan mir u srca unosi.

A zvijezda Betlehemska, što na nebu sja.

Kaže nam kud valja poći i do djeteta doći.

Jaslice s djetetom malim svaki vjernik sad slavi.

Raduje dolasku djeteta i Boga Svevišnjeg hvali.

I tako godine svake, Božić nam opet dolazi.

Sa njim i Krist iz jaslica, u naša srca ulazi.

Pero Ilak

Tužno sjećanje

U mislima ja se često vratim u djetinstvo i do rijeke svratim. 

Rijeka bješe izvor nam života ali često muke i potopa.

U proljeće kad bi nabujala, sva bi naša polja poharala.

Djeca su se pored nje igrala i naivno vodi vjerovala.

Ne sluteći što sve može biti, kakve zamke može voda kriti.

Često puta od kuće bježala da bi malo u rijeci plivala.

Da se spase od ljetnje vrućine, krili su se od svoje rodbine.

Jednog  dana sedamdeset i neke, pošla djeca do nesretne rijeke.

Neki su se poslom zabavili a drugi su do vode svratili.

Ponesoše  gumenjak sa sobom da plivaju Bosnom brzom vodom.

Ne bješe ih više neg dvojica, ponese ih ta brza matica.

Nije prošlo ni deset minuta iz vode se začulo jauka.

Jedan od njih ne znade plivati te počeše pomoć dozivati.

Gumenjak je bio izgubio, obale se nije dohvatio.

Najstariji htjede mu pomoći al ne može on do njega doći.

Vješt ne bješe po vodi plivati te ne stiže njemu ruku dati.

Tužno  djeca ostala gledaše kako voda danak uzimaše.

Odnijela je njihovoga druga, medju njima zavladala tuga.

Ne mogoše osjećaje skriti, jednog od njih više neće biti.

A bješe mu tek dvanest godina, teška bješe njegova sudbina.

Uplakana ostala mu mati, ona za njim i dan danas pati.

Pero Ilak

Zaljubljeni

Lijep je to osjećaj zaljubljen biti.

Ljubiti nekog i ljubljen biti.

Ljubav je lijepa, kada je obostrana.

Ali ako nije, boli kao ljuta rana.

Svi su ljubili nekada, dal javno ili tajno.

Svi su patili zbog ljubavi, dali kratko ili trajno.

Kada se ljubav dogodi, tu pomoći više nema.

U grudima nas steže, u glavi sto problema.

Ništa nam više nije jasno, što se sa nama zbiva.

Čudni osjećaji nas muče, u glavi neka aktivnost živa.

Zašto nam koljena klecaju, kada naiđe osoba draga.

Zašto nam srce brže kuca i ponestaje daha.

Nekima možda nije jasno, što ja to pričam, o čemu zborim.

Kada ih pogodi Amorova strijela, bit će im jasno o čemu govorim.

Pero Ilak

Prvi rođendan

Neteka, naš zaseok, ima već mnogo ljeta.

Netečka stranica, mlada je poput djeteta.

Ili bolje reći, kao beba, koja još hodati nezna.

Ali stoji čvrsto i dostupna je putem interneta.

Čitavu godinu prošlu, ti si nas spajala.

Komentare i šale naše, uredno zbrajala.

Sa tobom smo se često u mladost vraćali.

Stare slike gledali i po djetinstvu prebirali.

Doživljaja iz mladosti rado se sjećali.

Šalili se i ,,bisere,, iz djetinstva prepričavali.

Nama je sa tobom godina brzo prošla.

A ti si sa nama do prvog rođendana došla.

Stoga ti želimo za tvoj rođendan prvi.

Da te stalno listaju, da sve od posjeta vrvi.

Jer ti si tako tužna kada nikoga nema.

Smisao dobijaš pravi tek kada si posjećena.

Pero Ilak