Sjećanje na prošle dane

Nekad davno, sedamdeset druge

Ja napustih rodno selo s puno tuge

Srce plače a duša me boli

Jer napuštam što najviše volim

Ja napuštam roditelje, sestre, braću,

Još nejake, da bih ocu ja pomogo

Zato odoh u svijet s Bogom

Namjera mi godnu dana bila

Al sudbina svoje učinila

Pa me puno duže ostavila

Evo već mi šezdeset godina

I četvero unučadi imam

Često puta kuć sam dolazio

Roditelje i rodbinu oblazio

Tad je život najljepši mi bio

Najviše sam tad se veselio

Veselio svojoj kući doći i

Kroz selo moje rodno proći

Svaki put sam polju odlazio

Naše lijepe njive oblazio

Lijepi Vrbak cvijećem rascvjetani

Sce, dušu posebno mi hrani

U Vrbaku djetinjstvo mi prođe

Pjevajući, stado čuvajući i

Pomalo ribu pecajući

Još me jedna uspomena veže

Kad se sjetim srce mi se steže

Iz Vrbaka lijep se pogled vidi

Stari toranj bijele goliubice

Crkve naše iz Gornje Dubice

Bila stara sto i četerst godina

Al zadesi je žalosna sudbina

Nedavno sam u Vrbaku bio

Starog tornja ja nisam vidio

Neki ljudi zlo nam napravili

Našu Crkvu u ratu srušili

Ni kamena nisu ostavili

Do temelja sve su porušili

Da su barem zvono ostavili

Bože dragi kakvi su to ljudi

Božja pravda njima će da sudi

Dobar čovjek nikad tako nešto nebi učinio

Druge vjere Crkvu porušio

Eno slike iz Donje Dubice iz Dubice i

Iz Novog Grada

Nitko Crkve ne poruši tada

Naša vojska kulturna je bila

Njima Crkve nije porušila

I dok braćo ovu pjesmu pišem

Srce boli a duša uzdiše

Kad se sjetim tih prošlih vremena

A od toga sada više ništa nema

Rat je svoje čudo učinio

Planove je svakom promijenio

I mnogi se narod raselio

Raseli se po cijelome svijetu

Razišli se svak na svoju stranu

Svatko nosi svoju tešku ranu

Teška rana Domovinskog rata

Moraš živjet bez sestre i brata

Živjet negdje u tuđemu svijetu

Da bih opet nešto steko svom djetetu

Još mi jedna želja srce budi

Nesmijemo se zaboravit ljudi

Nema veze gdje tko živi sada

Rodna gruda svokome pripada

I na kraju braćo, sve vas pozdraviti želim

Od Dubice, Odžaka i Svilaja

Pruda i Pećnika i Orašja to je meni dika

Pozdraviti u cijelome svijetu

Naše ljude da im dobro bude

Nek vas uvijek Božja sreća prati

I tko god može nek se

Rodnoj grudi vrati

Nikad kasno vratit nam se nije

Barem kada dobjemo penzije

Baro Barišić / Nikole Vidina /

Župljanin župe Gornja Dubica / Munchen /

Rodnoj grudi

Što je lijepo rodnoj kući doći

I kroz svoje rodno selo proći

Još posebno doći za blagdane

Kad nam jutro Božićno osvane

Svatko svakom Božića čestita

I srdačno sa svima ispita

Pogotovo nakon ratnih boli

Kada narod još više se voli

Najljepše je na Polnoćki biti

I Jaslice svete pohoditi

A Malenom Isusu moliti

Zapjevati Božićne pjesmice

I Božiću širom otvoriti srce

Kad Božićno jutro rano svane

Iz kreveta kada se ustane

Božićno se slavi Porođenje

Uz jaslice i malo slamice

Pa se onda pečenica jede i

Svak tada na slamicu sjede

Uz pečenku rakija se pije

Pa se pjeva, šali se i smije

Poslije jela i vino se toči

Svatko pije kolko može piti

Da li išta od Božića može draže biti.

Nakon dobrih objeda i pića

Nećeš vidjet ti živoga bića

Da ne ide na molitvu svetu

Poklonit se Malenom Djetetu

I tako se sveta Misa sluša

I svačija bude mirna duša

Poslije Mise tradicija fina

Kolo igra svira violina

Izvorne se pjesme svuda čuju

I tako nam svima poručuju

Da što češće mi opet dođemo

Rodnim selom mi opet prođemo

Da pjevamo da se veselimo

I sa svojim narodom živimo

Najljepše je u svom rodnom kraju

Uživati skoro ko u Raju

Rodni kraju u srcu te nosim

Gdje god živim s tobom se ponosim

Nikada te zaboravit neću

U tebi sam otpočeo sreću

Sve do smrti tebe ću voljeti

Nikad tebe neću zaboraviti

A u srcu tebe ću nositi

Ti si meni i otac i mati

Srce moje za tobom mi pati

Srce pati a duša me boli

Jer iskreno tebe srce voli!

Baro Barišić ( Nikole Vidina )

München – župljanin župe Gornja Dubica